Tarik Islamović otišao je u Sjedinjene Američke Države sa tek navršenih 18 godina, svjestan da ga čeka potpuno drugačiji život od onoga na koji je navikao u Bosni i Hercegovini. U razgovoru za „Dnevni avaz“ otvoreno je govorio o prvim velikim odricanjima, odvojenosti od porodice i mentalnoj snazi koja mu je pomogla da izdrži najteže trenutke.

Mladi košarkaš osvrnuo se i na razlike između bosanskog i američkog načina života, balans između sporta i fakulteta, svoje uzore, planove za povratak u Evropu, ali i najveći san – dres reprezentacije Bosne i Hercegovine.

Američki san

Sa samo 18 godina otišli ste u Ameriku. Koliko je bilo teško donijeti takvu odluku i s kakvim ste se izazovima suočili?

– Tako je, otišao sam sa tek napunjenih 18 godina. Nije bilo lagano donijeti takvu odluku, ali sam u razgovoru sa stručnim ljudima, a prije svega sa roditeljima, procijenio da je to najbolji mogući izbor za mene i nisam se pokajao. Mnogo sam naučio, ovo mi je već peta godina u Americi. Izazovi su bili veliki, od prvog odvajanja od kuće do učenja stvari za koje se mentalno možda nisam mogao ni potpuno pripremiti. Ipak, imao sam dobre ljude uz sebe i ta tranzicija je zbog toga bila lakša.

Kakve su bile reakcije roditelja?

– Bilo je dosta teško. Iako su pokušavali da to podnesu što čvršće, znao sam duboko u sebi koliko im je bilo teško što prvi put šalju dijete tako daleko. Svaki rastanak bio je emotivan, pogotovo jer sam kući dolazio samo nakratko. Ipak, uspjeli smo sve to prebroditi i na kraju je ispalo kako treba.

U trenucima kada je psihički bilo najteže, šta vas je tjeralo da nastavite dalje?

– Jednostavno volja. To je nešto što morate imati u sebi ako želite ostvariti nešto značajno u životu. Znao sam zašto sam došao tamo i koji je moj krajnji cilj. Nisam dozvolio da me prepreke skrenu s tog puta. Otišao sam čiste glave i svjestan da će biti trenutaka kada ću možda poželjeti odustati, ali sam znao da to ne smijem uraditi. Osjećao sam da sam ambasador sebe, svoje porodice, svoje države i svog grada, pa sam svaki dan pokušavao davati više od sto posto.

Amerika se često doživljava kao san. Koja je druga strana te priče?

– Ta druga strana je mnogo hladnija. Amerika jeste san mnogih kada govorimo o biznisu i nekim velikim prilikama, ali su ljudi tamo dosta drugačije orijentisani nego kod nas. Nema druženja u prazno, nema one naše kafe tek da sjednete i popričate. Većina odnosa počinje i završava kroz neku korist, bila ona obostrana ili jednostrana. To je nešto što ljudi često ne vide. Osim toga, napuštate svoje okruženje i morate se prilagoditi drugoj kulturi, sistemu i načinu života.

Na završnoj ste godini fakulteta. Koliko je teško uskladiti sport i obrazovanje?

– Jeste teško, ali baš to mi je bio dodatni motiv. U Evropi uglavnom nemate mnogo opcija da se profesionalno bavite sportom i da istovremeno budete ozbiljan student. Uvijek jedno ispašta. Ovdje je to sistemski uređeno mnogo bolje i volio bih da se nešto slično jednog dana primijeni i kod nas. Mnogo ljudi se izgubi jureći samo sport, a samo mali procenat zaista živi od njega. Diploma i obrazovanje su nešto što vam niko ne može uzeti i zato mislim da sportaši prije svega trebaju biti obrazovani ljudi.

Ko vam je bio najveći motivator na tom putu?

– Sigurno roditelji i brat. I uža i šira porodica, ali posebno oni s kojima sam bio najviše vezan. Da nije bilo njih, ne znam da li bih ostao toliko dugo. Kad god bih imao problem, bili su tu. Danas nas telefoni povezuju i to mnogo znači. Oni su bili uz mene na svakom koraku i najveći su motivatori u svemu što radim.

Ko su vam najveći uzori u košarci?

– Nemam samo jednog uzora. Uvijek sam gledao da uzmem ono najbolje od više velikih imena. Tu su Mirza Delibašić, Mirza Teletović i Džanan Musa. Naravno, i Edin Džeko, jer je moja generacija odrasla uz takve sportiste. Oni su naši heroji i upravo su oni mnogima od nas dali želju da se bavimo sportom i sanjamo velike stvari. Najviše su me inspirisali bosanskohercegovački sportisti.

Kako danas gledate na košarku u Bosni i Hercegovini?

– Mislim da je sada na solidnom nivou i da se razvija. Napravili smo i veliki uspjeh na Eurobasketu, što pokazuje da se radi kvalitetno. Najveći problem su uslovi, jer je ogromna razlika između klubova s vrha i onih iz manjih sredina s manjim budžetima. Ipak, nama kao državi nikada nije nedostajalo talenta. Imamo jezgro talenata i mislim da smo danas na mnogo boljem i profesionalnijem nivou nego ranije.

Da li je naredni korak profesionalna karijera u Evropi i osjećate li se spremnim za to?

– Jeste, to je sljedeći korak i mislim da sam spreman. Iskreno, vjerujem da će mi povratak u Evropu biti lakši nego odlazak u Ameriku. Vraćam se na kontinent koji mi je bliži, znam jezik i već sam navikao da budem sam, da radim i da se nosim sa svim što profesionalni sport donosi. Zato ne očekujem neke velike mentalne prepreke.

Postoji li klub koji vam je dječački san?

– Moj najveći san je da igram za reprezentaciju Bosne i Hercegovine. Što se klubova tiče, u Americi volim Boston Seltikse (Boston Celtics), uz njih sam odrastao. Rođen sam u Sarajevu, a odrastao u Tuzli, pa sam naravno odrastao i uz Slobodu. U Evropi mogu spomenuti Barselonu (Barcelona).

Poruka mladima

Koju biste poruku poslali mladima?

– Poručio bih im da slušaju sebe i svoje srce, ali i da slušaju starije ljude koji im mogu dati iskren i surov savjet. Važno je vjerovati u svoj izbor i raditi danonoćno da biste ostvarili cilj. Koliko radite, toliko i dobijete. Ništa ne pada s neba i ništa ne dolazi preko noći. Potrebno je mnogo truda, znoja i odricanja. I najvažnije, ne smiju dozvoliti nikome da ih etiketira.

Trnovit put

Nakon završne godine srednje škole na Floridi, nastavio je studije i košarkaški put kroz univerzitete u Ajovi (Iowa), Misisipiju (Mississippi), Mejnu (Maine) i Tenesiju (Tennessee), a uprkos čestim promjenama sredine uspio je ostaviti snažan trag. U posljednjoj sezoni prosječno je bilježio 19,4 poena, 5,6 skokova, 3,8 asistencija i jednu ukradenu loptu po utakmici, uz 49 posto šuta iz igre i 39,6 posto za tri poena.

Šamar realnosti

Koliki je bio sudar bosanskog odgoja i zapadne kulture?

– Iskreno, bio je veliki šamar realnosti. Odrastao sam u tipičnoj bosanskoj porodici i prva godina mi je bila baš veliki šok. Nakon treninga ili predavanja imao sam osjećaj da ću s nekim otići na kafu, ispričati se, provesti vrijeme, ali toga tamo nema. Tada shvatite da svoje vrijeme morate organizirati potpuno drugačije. Ne možete se za to spremiti dok ne odete toliko daleko od kuće. Taj prvi val je najteži, a kada njega pređete, kasnije sve postaje lakše.