Ove 2024. godine katolički kršćani Uskrs slave s dvostrukim izazovom: s jedne strane, u sretnoj podudarnosti posta i njegovih velikih dana sa važnim svetim danima istočnih crkava, s ramazanom braće i sestara muslimana, i sa iščekivanje Pesaha ili Pashe pripadnika jevrejske zajednice; i drugi sa tužnim iskustvom i solidarnosti sa stradanjem naroda Ukrajine i Svete zemlje, posebno Gaze, gdje strašni bratoubilački ratovi oduzimaju hiljade života i unose nemir i zabrinutost cijelom čovječanstvu.

Ovo blagosloveno preplitanje poruke uskršnje nade sa pravoslavnim  postom , muslimanskim ramazanskim  postom  i iščekivanjem jevrejskog  Pesaha možemo mirne duše posmatrati kao priliku da predstavimo vaskrsenje Isusovo, kao središnji vjerski i teološki izraz biće čitavog kršćanstva, današnjim ljudima kao univerzalna i nekonfesionalna poruka o trijumfu nade, života, širine Božjeg zagrljaja svijeta i čovjeka i univerzalne vjere u svijetu koji je još uvijek “bolesnih” u svojoj srži, i to ne od zaraze nekim virusom, već od posrtanja i lutanja čovjeka  , kako pojedinca, tako i cijele ljudske zajednice.

Ovaj ekumenski, međureligijski i kalendarski duhovni „susret“ Uskrsa sa pomenutim vjerskim tradicijama treba čitati i tumačiti, posebno ovdje u Bosni i Hercegovini i našoj Tuzli, u smislu da svi domaći ljudi, kršćani, kršćani, muslimani, jevreji, vjernici a oni koji sebe ne opisuju kao takve, počinju da se ponašaju i žive drugačije. Čuti ovu simfoniju ohrabrujućih i pozitivnih misli iz svih ovih religijskih tradicija, okrenuti se od zatrovane međusobne komunikacije ka slaganju u dobru, usmjeriti se u društveno-političkom diskursu i praksi ka odgovornosti i pravdi, okrenuti svoj rad i djelovanje u društvenom prostoru prema najmanjima, siromašnima, isključenima i odbačenim, okrenuti se od nacionalizama, separatizama, unitarizama i sve  -izama  ka općem dobru kako pojedinaca u BiH tako i svih kolektiviteta u našoj zemlji.

Uskrs u BiH, dakle, ne znači samo neki katolički festival folklora sa šarenim jajima, plastičnim zečevima i igračkama, već prihvatanje u naš govor, po našem mišljenju, u političku i društvenu okupaciju tog provala nade  i  onih okrepljujućih i provocirajućih riječi koje Isus iz Nazareta je pravedni učitelj, oštar kritičar svakog iskorištavanja, donosilac Božje istine, osuđenik, razapet i umro, zapravo  živ i aktivan  među nama. I ovdje i danas. Da nam kaže, kao i tamošnjim učenicima, da idemo da ga dočekamo u Galileji. A gdje je naša  bosanska Galileja ? Gdje možda nema dovoljno vjere i povjerenja da je zajednički život moguć. Tamo gdje je manjina, nacionalna ili seksualna, obespravljena. Gdje radnici nisu dovoljno plaćeni, gdje korupcija izjeda sistem, gdje se negiraju zločini, genocid i kršenja ljudskih i građanskih prava u ime njihove vlastite kolektivne nevinosti. Tamo je “Galileja naše Bosne” i tamo ćemo sresti Uskrsloga, koji će promijeniti i naša srca i naše ponašanje.

Uskrs je, kako nas uče kršćanski spisi i tradicija,  memoria passionis , preobražavajuće sjećanje na patnju Isusa iz Nazareta, povezano sa patnjom svakog nedužnog čovjeka u povijesti naših ljudskih nesporazuma, svakoga tko ovih dana pati i biva mučen. ili ubijeni u besmislenim ratovima u Ukrajini i Isusovoj domovini, Svetoj zemlji. Kao što je uskrsnuće osmislilo, a nije opravdalo, Isusovu patnju, tako i naše godišnje obilježavanje tog uskrsnuća treba da nas, koji živimo u relativnom miru i sigurnom okruženju, učini svjesnim suživota  s  tim bratom, muškarcem, ženom, djetetom, vojnik ili humanitarni radnik u ovim ratnim zonama. Osjećati Uskrs egzistencijalno znači doživjeti to suosjećanje –  suživot  – sa čovjekom ili našom prirodom koja također pati.

Svim kršćanima koji slave Uskrs želim da ga shvate i prinose svima u ovom širem vjerskom značenju. Da svi mi, bez obzira na konfesionalnu ili bilo koju drugu pripadnost, postanemo muškarci i žene nade, dobrote i suosjećanja s Drugim. Sretan uskrs!