Kršćani diljem svijeta i ovdje kod nas u Tuzli proslavit će ovih dana Uskrs. Što nam taj blagdan života zapravo poručuje? Sv. Pavao će napisati: Znamo da Krist, od mrtvih uskrišen, više ne umire; smrt više njime ne gospoduje (Rim 6,9). Isus se, prema uvjerenju prvih svjedoka, ne vraća nikuda, nego pokazuje naprijed, u hod, u akciju. I glas iz uskrsnoga evanđelja, koji pažnju učenika odvraća od praznoga groba, poziva na put: Ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti (Mk 16,7). Na Uskrs i mi ovdašnji kršćani sebi moramo postaviti to temeljno pitanje: Gdje je Galileja današnjice, gdje mi možemo susresti živoga Krista?
Mi vjerujemo da je Isus živ, da je istinski uskrsnuo. On je istinski uskrsnuo unutra, u prostoru vjere svoje Crkve. Nije bila učenička vjera ta koja je Isusa probudila na život. Baš naprotiv – on je svojom pobjedom nad smrću probudio raspetu vjeru svojih učenika. I uvijek je iznova oživljava svojom prisutnošću, svojim Duhom – kao što je svojim učenicima i obećao na posljednjoj večeri. Njegov nas Duh stalno uvodi u puninu istine, i to istine o uskrsnuću. I o životu.
Isus nas oslobađa od onoga što naš život drži u okovima i što ga razara: našega straha, egoizma, krivnja – i u konačnici smrti. Pokazuje nam da ni ona nema apsolutnu moć, kako ni ona nije imala posljednju riječ u Isusovoj priči. „Vječni život“ – ili „život u punini“ – ne počinje tek nakon naše smrti. Počinje time da dopustimo da Isus kroz vrata vjere uđe u prostor našega života – i tada se ne trebamo zaista ničega bojati, čak ni smrti. Jer možemo s Pavlom reći: Ne živim više ja, nego Krist živi u meni (Gal 2,20).
Onu Galileju gdje susrećemo živoga Krista moramo najprije tražiti mi kršćani, tako što ćemo se od vanjskoga načina života okrenuti prema unutra. To je ono traženje Boga u vlastitom srcu, o kojemu govore sveti Augustin i mistici svih stoljeća. Srce ovdje ne znači sjedište osjećaja, nego dubinu života – suprotnost površnosti.
Traženje Boga, potraga za živim Kristom nije samo privatna stvar i ne događa samo u nekom privatnom pobožnom vrtu, koji je ogradom odijeljen od vanjskog svijeta. Bog je sam odnos, Bog se pokazuje u ljubavi, on se događa u odnosima. Podsjetimo se uskrsne antifone: Gdje je ljubav, prijateljstvo, tamo je i Bog. Tamo se događa Bog.
Isus je uskrsnuo unutar prostora vjere svoje Crkve, kaže jedan teolog: Gdje je dvoje ili troje u moje ime sabrano, tamo sam i ja među njima (Mt 18,12). Isus će biti prisutan u Crkvi, u zajedništvu, u kojem se vjera dijeli. Bit će prisutan i u najmanjoj vjerničkoj zajednici – onako kako je pokazao učenicima na putu u Emaus. Bit će s onima koji su na putu. Bit će s njima kao onaj koji ih prati – ponekad možda anoniman, kao nepoznati stranac, kao hodočasnik među hodočasnicima. Bit će među onima koji su snuždeni, kao što su učenici bili na putu u Emaus. Među njima bit će kao onaj koji im otvara dublje značenje Pisma. Bit će tamo gdje oni u sjećanju na njega budu lomili kruh – tamo gdje se slavi euharistija. Bit će prisutan u liturgiji i sakramentima njegove Crkve.
Bit će također prisutan u svjedočenju kršćana, koji svojim životom pokazuju da je Isus u njima i kroz njih živ. U našemu zauzimanju za pravednost, solidarnost i slobodu u zamršenim odnosima u našoj zemlji.
Bit će prisutan također – kako je u svom govoru o posljednjem sudu zaprijetio – skriveno i anonimno u svojoj najmanjoj braći i sestrama, koji trebaju našu pomoć, u onima gladnima,
žednima, siromašnima i progonjenima. Ako ne budemo njima služili i pomagali, mogli bismo za svu vječnost jednostavno proći pored njega.
I neće biti prisutan samo u vjernicima. Bit će prisutan i u onim „anonimnim kršćanima“ s onu stranu vidljivih granica Crkve; bit će prisutan u svima onima koji traže istinu, ljepotu, ljubav i dobro – koji se ne zadovoljavaju jeftinim zamjenskim sredstvima koja se mogu pronaći na tržnicama ovoga svijeta. Bit će prisutan u njihovoj čežnji i njihovu traženju. Da, onaj sve rašireniji svijet tražitelja Boga – to je prije svega ona Galileja današnjice, kamo se mi moramo uputiti – da bismo tamo donijeli Krista, ali da i sami tamo Krista tražimo i da ga pronađemo.
Sjetimo se da uskrsloga Isusa, koji je po iskustvu smrti postao drukčiji, nisu mogli u početku prepoznati ni njegovi najvjerniji i najbliži. Marija Magdalena je mislila da je vrtlar, a apostol Toma morao je bezuvjetno dodirnuti njegove rane.
Na Veliki Petak spoznali smo da su rane svijeta rane Kristove i kao takve su privilegirano mjesto Božje nazočnosti u našemu svijetu. Tko ignorira ove boli i rane, nema nikakva prava kao Toma uzviknuti: Moj Gospodin i moj Bog (Iv 20,28).
Ne smijemo misterij uskrsnuća reducirati na jedan događaj, koji je nekoć davno nastupio i završio. „Mi kršćani vjerujemo da pored onoga creatio continua, stalnoga stvaranja, možemo govoriti i o resurrectio continua, vječnom, trajnom i stalnom uskrsnuću“, napisat će teolog i filozof Tomaš Halik. Isusova pobjeda nad smrću se produžava u povijesti Crkve, čovječanstva, naše zemlje i grada, teče kroz njih kao podzemna rijeka i izvire na površinu u događajima oživljujućih reformi Crkve, ali i u pripovijestima o obraćenju, dobroti i solidarnosti pojedinačnih ljudi, neovisno o njihovu pripadanju i vjerovanju.
Proslavimo Uskrs – kojega ove godine obilježavamo u sjeni rata u Ukrajini i opetovane političke i moralne krize u našoj zemlji – s onim što je u slavlju uskrsnuća Kristova najunutarnjije i najvažnije: pozovimo živoga Krista da on snagom kojom je pobijedio grijeh, strah i smrt, promijeni i naše živote!
Svim kršćanima našega grada i domovine Bosne i Hercegovine sretan Uskrs, a svim sugrađanima i sugrađankama želim MIR i DOBRO!
FENA
FOTO: BLICKO
