Vrhovni poglavar Islamske zajednice Srbije reis-ul-ulema Senad ef. Halitović u ekskluzivnom intervjuu za Novu.rs povodom nedavnih dešavanja kako u cijeloj Srbiji tako i u Novom Pazaru govori o problematici odnosa među vjerskim zajednicama i izražava nadu i stav da nove generacije koje dolaze imaju jasnu percepciju o zajedništvu, ravnopravnosti i slobodi, te da su studenti Srbije pokazali da u tom smislu Srbiju čeka svijetla budućnost. Interkulturalnost podrazumijeva dijalog koji je ovoj zemlji uvijek bio preko potreban, a studenti su sve bitne faktore za razumijevanje podigli na viši nivo kroz empatiju, toleranciju, slobodnu misao i djelovanje.

Studentski protesti su proizveli erupciju dobrih, iskrenih i dubokih emocija između mladih Bošnjaka i Srba, koje su, kako izgleda, čvrsto povezale studente u zajedničkoj borbi za normalan život u našoj zemlji. Kako vi gledate na to?

Na ove događaje gledam sa entuzijazmom i osjećajem velike nade. Ono što vidimo na ulicama i u srcima naših mladih ljudi – i Bošnjaka i Srba – nije samo politički bunt; to je duhovno buđenje generacije koja odbija naslijeđe strahova i animoziteta prošlosti.

Meni je jasno da pravda i istina nemaju nacionalni predznak. Kad se mladi ljudi ujedine u borbi za dostojanstvo, oni zapravo ispunjavaju najuzvišeniji vjerski i etički imperativ: borbu protiv nepravde (zuluma). Ta ‘erupcija emocija’ o kojoj govorite je zapravo manifestacija čiste ljudske prirode (fitre), koja prepoznaje brata u drugome kroz zajedničku bol i zajedničku nadu.

U našem duhovnom naslijeđu, pravda je temelj svakog napretka. Bez nje, svaka priča o blagostanju je prazna ljuštura. Ovi mladi ljudi nam drže lekciju iz autentične interkulturalnosti – oni ne sjede na simpozijumima da bi teoretski pričali o suživotu, oni taj suživot žive kroz zajedničku žrtvu. Oni su shvatili da je ‘normalan život’ nemoguć ako je rezervisan samo za ‘moje’, a uskraćen drugom i drugačijem.

Duhovni napredak jednog naroda ogleda se u njegovoj sposobnosti da u drugome vidi sebe. Kad srpski student stane uz bošnjačkog i obrnuto, oni ruše idole podjela koji su decenijama paralisali naše društvo. To je onaj preobražaj svijesti koji mi, kao vjerski lideri, moramo ne samo podržati, već mu se i prikloniti.

Moja poruka njima je: čuvajte tu iskru. Ne dozvolite da je ugase oni koji profitiraju na vašim razdorima. Vaša borba za pravdu je jedan oblik molitve koju upućujete za budućnost ove zemlje. U vašem jedinstvu ja ne vidim samo šansu za društveni napredak, već vidim trijumf prosvijećenog duha nad materijalnim interesima i trijumf ljubavi nad ideologijom mržnje.

Postoji jedna škola mišljenja po kojoj su odnosi Srba i Bošnjaka ključni za stabilnost na Zapadnom Balkanu i da bi pravljenje velikog dogovora za budućnost između njih bilo ključ za početak stvarnog razrješenja svih sukoba na ovom prostoru.

Pitanje koje postavljate zadire u samu srž geopolitičke i duhovne arhitekture Balkana. Smatram da ta škola mišljenja nije samo politička teorija, već historijska i moralna nužnost. Srbi i Bošnjaci nisu samo susjedi; mi smo dva naroda čije su sudbine, jezici, prostori i na koncu patnje – neraskidivo isprepleteni. Naše nerazumijevanje je uvijek koštalo cio Balkan, ali naša saradnja ima potencijal da postane kičma stabilnosti jugoistočne Evrope.

Iz tog razloga, dogovor koji pominjete ne smije biti samo puki papir koji potpisuju političke elite radi trenutnih interesa. On mora biti etički konsenzus. To podrazumijeva da jedni drugima priznamo bol, da poštujemo dostojanstvo svake žrtve i da prestanemo da gradimo sopstvene mitove na mržnji prema svojim susjedima. Pravi dogovor počinje onog trenutka kad sreća mog naroda ne bude podrazumijevala nesreću vašeg.

Islam i pravoslavlje na ovom prostoru su vijekovima bili u kontaktu. Taj suživot je stvorio specifičan balkanski senzibilitet koji razumije nijanse. Pomenuti dogovor bi značio da naše razlike više ne vidimo kao linije fronta, već kao zajednički kulturni kapital.

Kada Srbin i Bošnjak naprave iskren savez, oni šalju poruku cijelom svijetu da je Balkan prevazišao ulogu „bureta baruta“ i postao prostor zrelog, duhovnog evropskog društva. Dok se mi iscrpljujemo u cikličnim sukobima, naša mladost – i srpska i bošnjačka – odlazi tamo gdje vlada red i gdje se cijeni rad. Veliki dogovor je ključ za opstanak. Mi smo, u suštini, male zajednice koje, ako ostanu podijeljene, gube svaku težinu u globalnim procesima. Ujedinjeni u zajedničkom interesu za pravdu, ekonomski napredak i vladavinu zakona, postajemo nezaobilazan faktor. U duhovnom smislu, svaki dogovor koji nije utemeljen na pravičnosti je osuđen na propast.

Ja na taj dogovor gledam kao na svojevrsni „društveni ugovor“ u kojem će i muslimani i hrišćani prepoznati univerzalne vrijednosti dobra. Naša je misija da ljudima objasnimo da je ljubav prema sopstvenom narodu nepotpuna ako nije praćena poštovanjem prema komšiji. Stoga, vjerujem da bi istinski srpsko-bošnjački dogovor bio historijska prekretnica. On bi isključio „velikodržavne“ projekte koji su nas vodili u provalije i zamijenio ih projektima zajedničke budućnosti.

Kao vrhovni predstavnik muslimana, uvijek ću biti otvoren za svaki dijalog koji u centar stavlja čovjeka, njegovo pravo na mir, vjeru i dostojanstven život. Mi ne možemo promijeniti prošlost, ali možemo djelovati na našu budućnost. Ako izaberemo veliki dogovor umjesto velikog sukoba, bićemo generacija koja je konačno donijela proljeće na Balkan.

Koliko bi istinska integracija ljudi koji žive u Sandžaku, što je snažno pokrenuto ovom solidarnošću u studentskoj borbi, otvorila put za rasplitanje Gordijevog čvora u BiH?

Povezanost Sandžaka i Bosne i Hercegovine nije samo etnička ili rodbinska; to je duboka, organska veza dva prostora koji se međusobno ogledaju. Smatram da je puna integracija Bošnjaka u društveni, politički i institucionalni život Srbije ključni faktor koji bi mogao da preokrene čitavu paradigmu odnosa u regionu, a naročito u Bosni i Hercegovini.

Dugo je Sandžak u političkim narativima tretiran kao „krizno žarište“ ili prostor koji treba držati pod prismotrom. Međutim, istinska integracija, ona koja dolazi kroz studentsku solidarnost i zajedničku borbu za normalan život, mijenja tu sliku. Kada Bošnjaci u Srbiji postanu subjekt, a ne objekat politike, i kad se njihova prava i doprinosi tretiraju s punim uvažavanjem, Sandžak prestaje da bude „problem“ i postaje most. Takav model uspješne integracije u Srbiji direktno bi oslabio narative o nemogućnosti suživota koji decenijama drže BiH u blokadi.

Gordijev čvor u BiH je neraskidivo vezan za strah: strah Srba od majorizacije i strah Bošnjaka od nestanka. Solidarnost koju vidimo u studentskim protestima u Srbiji je „terapija istinom“. Kad srpski studenti u Beogradu ili Novom Sadu stanu rame uz rame sa kolegama iz Novog Pazara, oni šalju poruku u Banju Luku i Sarajevo da je zajednički imenitelj, pravda i dostojanstvo, jači od svih podjela.

Ta vrsta energije se preliva preko granica i demonstrira svima da „drugi“ nije neprijatelj. Istinski integrisan Sandžak unutar demokratske i pravedne Srbije postaje najjači garant da Beograd i Sarajevo mogu komunicirati bez posrednika i bez skrivenih namjera. Ako se Bošnjaci u Srbiji osjećaju kao kod kuće, u punom smislu te riječi, to automatski smanjuje potrebu za defanzivnim nacionalnim politikama u BiH. To otvara prostor da se u Bosni i Hercegovini počne pričati o ekonomiji, vladavini prava i funkcionalnosti države, umjesto o pukom preživljavanju nacija.

Važno mi je da istaknem da integracija ne znači asimilaciju, već prihvatanje različitosti. Kad društvo u Srbiji pokaže kapacitet da u potpunosti prigrli muslimane, Bošnjake, kao ravnopravne graditelje zajedničke budućnosti, to će biti vrhunski čin duhovne zrelosti. Taj čin bi primorao sve faktore u BiH da preispitaju sopstvene pozicije. To je put ka „rasplitanju čvora“ bez sječenja niti, kroz strpljenje, razumijevanje i prepoznavanje zajedničkog ljudskog usuda.

Puna integracija ljudi iz Sandžaka u tkivo Srbije, podstaknuta ovom novom, mladalačkom iskrenošću, bila bi najjači mirovni projekat na Balkanu još od raspada Jugoslavije. Ona bi pokazala da je moguće biti ponosni Bošnjak i musliman, a istovremeno biti uvaženi građanin Srbije koji sa svojim komšijama, Srbima, dijeli viziju moderne zemlje. Kad se ovdje taj „čvor“ razveže u glavama i srcima mladih ljudi, onaj politički u Bosni i Hercegovini će početi da popušta sam od sebe.

Kako vidite sve ono što se dešava na DUNP-u?

Dešavanja na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru ne posmatram samo kao unutrašnje pitanje jedne akademske ustanove, već kao ključni indikator stanja duha i zrelosti naše zajednice. Univerzitet je srce našeg intelektualnog bića; on je mjesto gdje se kuje budućnost cijele ove regije. Univerzitet mora biti hram slobode. Svaki pritisak na studente ili profesore, bez obzira s koje strane dolazio, duboko je protivan duhu znanja.

U našoj vjerskoj tradiciji, traženje znanja je obaveza, a istinsko znanje uvijek oslobađa čovjeka od straha. Ako studenti na DUNP-u osjećaju potrebu da dignu glas za pravdu, to je znak da u njima kuca živo srce koje ne pristaje na osrednjost i pasivnost. To je energija koju moramo kanalizati ka konstruktivnim promjenama, a ne gušiti je. Nema napretka u zajednici gdje se pozicije ne dobijaju znanjem i trudom, već lojalnošću određenoj grupaciji ili putem porodičnih veza.

Institucija koja nosi prefiks „državna“ mora biti ogledalo pravičnosti. Kao muslimani učeni smo da je povjeravanje posla nekompetentnima jedan od znakova krize u društvu. Stoga, reforme i težnja ka izvrsnosti na DUNP-u moraju biti prioritet ove zajednice, kako bi naša djeca dobila obrazovanje koje će ih učiniti konkurentnima u svijetu, a ne samo unutar lokalnih okvira.

DUNP je jedna od rijetkih tačaka gdje se interkulturalnost živi svakodnevno. To je prostor gdje mladi Bošnjaci i Srbi grade zajedničke vizije. Sve što se tamo dešava treba da jača to jedinstvo. Solidarnost koju smo vidjeli, gdje se studenti prepoznaju kao kolege i saborci u borbi za bolje uslove i pravedniji sistem, najbolji je dokaz da Univerzitet može biti generator pozitivnih promjena u cijelom regionu.

Uprava Univerziteta mora biti u službi onih zbog kojih Univerzitet postoji – studenata. Svaki dijalog mora biti zasnovan na uvažavanju dostojanstva mladih ljudi. Kao zajednica, ne smijemo dopustiti da naši mladi intelektualci budu obeshrabreni ili marginalizovani. Institucije moraju biti transparentne i pravedne, jer nepravda unutar prosvjetnog sistema proizvodi najdublje rane u društvu.

Ono što se dešava na DUNP-u vidim kao historijski ispit ove generacije. To je porođajna muka stvaranja modernog, slobodnog i pravednog akademskog prostora. Moja podrška uvijek ide ka onima koji traže istinu i pravdu mirnim i dostojanstvenim putem. Vjerujem da će iz svih ovih previranja Državni univerzitet u Novom Pazaru izaći jači, ne kao utvrđenje bilo koje politike, već kao utvrđenje znanja i slobode koje će služiti svim građanima bez obzira na vjeru i naciju. To je naša zajednička obaveza koju dugujemo budućim pokoljenjima.