Pozvan je narod da prisustvuje sveopćem veselju, da uveliča čin podizanja spomenika čovjeku čije su sljedbenici u Drugom svjetskom ratu u Bileći i njenoj okolini pobili i u jame zatrpali cijele bošnjačke porodice Ćatovića, Bajramovića, Avdića…
Negdje sedamdesetih godina, pismom mi se iz Amerike javio dr.Safet Ćatović, u to vrijeme profesor na Univerzitetu u u Nju Džersiju. Razlog njegovog javljanja bilo je moje tadašnje prezime potpisano ispod mojih (i sad mislim: naivnih) poetskih početaka, a koje je je bilo i djevojačko prezime njegove majke. U višegodišnjoj kasnijoj prepisci saznala sam mnogo o tragičnoj sudbini njegove mnogočlane porodice u Drugom svjetskom ratu. Koliko se sjećam , četnici su mu tada Bileći zaklali šest, ili sedam, braće i sestara i roditelje. Preživjeli su samo on i njegov mlađi brat. Kako je u kasnijim godinama stigao u Ameriku, to nekom drugom prilikom. Neka je rahmet mom rođaku dr.Ćatoviću koji je iza sebe ostavio predivno potomstvo.
Prije nekoliko mjeseci u Sarajevu je na bolji svijet preselila divna, topla žena, moja prija Raba. I ona je porijeklom iz Bileće, a do rata je živjela u Trebinju. Sa svojim suprugom izrodila finu i uspješnu djecu. Malo ko je znao tragičnu sudbinu njene porodice u Drugom svjetskom ratu. Poklano je njih desetak – samo ona je preživjela. I cijeli život šutjela o tome.
U mojoj Lastvi, tačnije u Gornjem Grančarevu, živjela je rahmetli Hadžera Bijedić, rođena Ćatović. To je ona Hadžera koju su Dražini četnici u Drugom svjetskom ratu bacili u jamu Čavkarica u kojoj je ostala 72 dana.. Kao dijete, često sam je viđala. Imala je neobično ozbiljno i ponosno držanje. „Žena- čo’ek“ govorili su za nju. Kad bi skupa sa svojom jetrvom koju smo poznavali kao Mušanovicu, krenula u prodavnicu u Lastvi, posebno ljeti, zastala bi da se odmori u hladovini velikog drijena koji se nalazio nekih stotinjak metara od naše kuće u Donjem Grančarevu.. Majka i tetka, čim bi ugledale kako Hadžera i njena jetrva sjede pod drijenom, požurile bi s svježom limunadom, kafom. Dugo nisam znala zbog čega toliko poštovanje prema Hadžeri. Priču o njoj čula sam negdje u petnaestoj godini života. Rahmetli otac znao se prisjetiti povratka iz muhadžerluka naše familije 1946.godine i dana kada su u Lastvu na željezničku stanicu stigli vozom s hajvan vagonima. U vozu je bila i Hadžera. Kada su izašli iz voza, na stanici su, pričao je, ugledali komšiju koji je bio na jami kad je Hadžera bačena u nju…
Zajedničko svim troje ovih dragih rahmetlija – dr.Safetu Ćatoviću, mojoj priji Rabi i dragoj, neizmjerno poštovanoj Hadžeri Bijedić- Ćatović bila je Bileća i Dražini koljači čiji će potomci danas, na nesreću vlastitog potomstva, u toj istoj Bileći slaviti njegov lik i djelo.
p.s.
Mnogo je čestitih bilećkih Srba za koje znam da danas neće biti na mjestu otkrivanja spomenika ratnom zločincu Draži Mihajloviću. Jednostavno, ne žele da njihova djeca nose teret zločina koje su počinili njegovi četnici.

Almasa Hadžić