Veliku ulogu u hrvatsko-bošnjačkoj pomirbi ima Hrvatska. Kao dobri susjed mora ohrabrivati koncept federalnog partnerstva. I poslati nedvosmislenu poruku kako će to savezništvo poticati i braniti svim sredstvima. I u miru i u ratu.
Piše: Jozo Pavković
Kako bi Hrvatska reagirala kada bi počeo rat u BiH?
Bi li se miješala u unutarnje sukobe u državi za koju je i ona supotpisnica u Daytonu?
I bi li, kao i u proteklom ratu, pružala utočište i pomoć Bošnjacima i borila se protiv Srba?
Na koncu, kako bi zaštitila sunarodnjake?
I još mnoga pitanja nameće strah zbog srpskog zveckanja oružjem. Mnogo se toga dogodilo u kratkom razdoblju.
Dodik je blokirao rad državnih institucija i pokrenuo prijenos nadležnosti s države na entitet RS. Amerikanci su mu (ponovno) nametnuli sankcije i poručuju da neće tolerirati daljnju razgradnju daytonske BiH. Međutim, međunarodna zajednica izgubila je autoritet, pa čak i legitimitet. Čak i “crne liste”, osim simboličke, nemaju drugu težinu. Brzo su to prepoznali domaći političari. Više ne strahuju od njihovih prijetnji.
Zato Srbi prkose moćnoj Americi i to su najzornije demonstrirali na obilježavanju 9. siječnja, Dana RS-a, koji je proglašen neustavnim. Pri tome Dodik ne propušta priliku poručiti kako je BiH velika nevolja i kako je njezin formalni raspad zapravo pitanje vremena. Srbija opstanak BiH ne dovodi otvoreno u pitanje. Naprotiv, njezini dužnosnici uporno ponavljaju da poštuju njezinu cjelovitost i neovisnosti, ali jednako tako izjavama i postupcima demonstriraju da je Srbija čvrsto uz svoju braću.
Do sada su se Hrvatska i Hrvati u Bosni i Hercegovini držali poprilično suzdržano prema njihovim prijetnjama o odcjepljenju i sankcijama.
Bliska budućnost tražit će jasniju određenost prema svim ovim događanjima.
Sadašnja hrvatska šutnja prema “srpskom svetu” rezultat je kompliciranih odnosa unutar BiH.
Naime, Hrvati i Srbi imaju sličan koncept prema strukturi države. Oni su za tronacionalnu BiH, a Bošnjaci za građansku. Najmalobrojniji narod strahuje da će izgubiti “saveznika” jer bi se bez njega teško odupro sve agresivnijem konceptu majorizacije i unitarizacije.
Bošnjački političari ne gledaju nimalo dobronamjerno na tu, kako tumače, kršćansku vezu Hrvata i Srba. Zbog toga ih u paketu pokušavaju označiti rušiteljima države unutar svoga naroda, ali i u međunarodnoj zajednici. Status žrtve koji su izgradili umnogome im pomaže u takvoj kampanji.
Hrvati postaju sve više kolateralna šteta srpskog radikalizma.
Stoga je već odavno upitno koliko ovakva politika donosi štete, a koliko koristi.
Osobito što su Srbi s obiju strana granice u sukobu s cijelim zapadnim svijetom, s Amerikom, Australijom, Europom…, a u BiH – s državom. Samo prošli tjedan protekao je u znaku američkog sankcioniranja njihovih političara, europskih prijetnji da će učiniti isto, australskog ponižavanja Đokovića. I država BiH traži način kako ih disciplinirati.
Svi pokušaji padaju pred srpskim prkosom.
Najavljuju odcjepljenje, proslavljaju zabranjeni Dan Republike Srpske, po Srbiji i BiH pjevaju pjesme koje veličaju genocid u Srebrenici i prijete da će zbog maltretiranja Đokovića tvrtki Rio Tinto iz Australije zabraniti započeti posao stoljeća – otvaranje rudnika litija u Loznici. Ide se i do toga da su pokrenute i online peticije za protjerivanje klokana iz ZOO-ova u Srbiji.
Eventualni reset hrvatske politike nikako ne znači zaokret prema suradnji sa Srbima.
Sve pozitivne odnose treba unaprjeđivati, prije svega, u izgradnji europske države na daytonskim temeljima.
Takva politika traži snažnije jačanje odnosa s Bošnjacima.
Ključ opstanka države upravo je u stvaranju te koalicije. Treba se ponovno vratiti na temelje Washingtonskog, Daytonskog, Splitskog i mnogih drugih sporazuma te referendumske odluke o samostalnosti BiH. Narodi u Federaciji upućeni su jedni na druge. Na najgorči način iskušali su posljednjih desetljeća kako politika prijevara i političkih ratova ne daje rezultate. Svi su gubitnici. Iscrpili su se u međusobnim destrukcijama.
Jesu li konačno shvatili da ovako više ne ide?!
Hrvatsko-bošnjačko savezništvo, partnerstvo ili kako god ga zvali, bit će najmoćnije oružje u razoružavanju secesionista, ali i unitarista, odnosno onih radikala koji u srcu Europe hoće “islamsku državu”. Iz relaksiranih odnosa izrastao bi prirodni Izborni zakon i svi drugi dogovori koji danas sputavaju razvoj društva. Lakši bi onda bio i put do dogovora sa Srbima oko budućnosti europske Bosne i Hercegovine.
Međutim, takva politika traži hrabrost. Iznimnu hrabrost.
Stvoreno je bolesno ozračje da su heroji – rušitelji, a izdajnici – graditelji. Nacionalne poene najlakše je ubirati na podjelama, radikalizmu i jeftinom populizmu. Dok na tomu mnogi pojedinci žive, sve siromašnije društvo izumire.
Veliku ulogu u hrvatsko-bošnjačkoj pomirbi ima Hrvatska. Kao dobri susjed mora ohrabrivati koncept federalnog partnerstva. I poslati nedvosmislenu poruku kako će to savezništvo poticati i braniti svim sredstvima.
I u miru i u ratu.
