Sindikalna potrošačka korpa za oktobar 2025. godine, čija je vrijednost dostigla 3.312,40 KM, još jednom nam je ogolila realnost u kojoj živi prosječni građanin. Dok cijene rastu iz mjeseca u mjesec, primanja ostaju ukopana. Prosječna plaća u FBiH isplaćena u avgustu, u iznosu od 1.595 KM pokriva tek 48 posto životnih troškova jedne porodice – dakle, manje od pola onoga što je potrebno da se preživi, a ne da se živi.
Još je poraznija činjenica da minimalna plaća od 1.000 KM pokriva samo 30 posto sindikalne potrošačke korpe. Kako preživjeti na trećini onoga što je potrebno za osnovne životne potrebe? Odgovor je poznat svakoj porodici u ovoj zemlji – kreditima, dugovima, odricanjima, odlascima u inostranstvo.
Najveći teret, očekivano, otpada na prehranu – 43 posto ukupnih troškova. To znači da gotovo pola mjesečnih primanja prosječnog radnika ode na osnovnu egzistenciju: hljeb, mlijeko, ulje, meso, povrće. Energenti, stanovanje i komunalne usluge odnose dodatnih 14,86 posto, dok higijena i zdravlje, čak i u minimalnoj varijanti od gotovo deset računanih stavki, uzimaju još desetinu budžeta.
Ono što bi trebalo biti pravo, a ne luksuz – obrazovanje, kultura, odjeća, obuća – gurano je na margine svakodnevice. Školski udžbenici, prijevoz, obuća za djecu – sve to postaje sve teži teret, iako su upravo djeca razlog zbog kojeg mnogi roditelji ostaju u ovoj zemlji i uprkos svemu pokušavaju izgraditi normalan život.
Ovo nisu statistike. Ovo je mjesečna agonija hiljada porodica. Postavlja se pitanje kada će standard građana konačno krenuti uzlaznom putanjom?
Jer zemlja u kojoj radnik ne može prehraniti porodicu nije socijalno pravedna. A društvo koje to normalizira, postaje društvo odlazaka, a ne ostanka.
(Piše: Amila Ovčina/Dnevni avaz)
