Sinoćnji 180. vječiti derbi između Crvene zvezde i Partizana počeo je minutom šutnje za Ratka Mladića. Na sjevernoj tribini stadiona „Rajko Mitić“ Delije su razvile ogromnu koreografiju s njegovim likom, a potom se stadionom začulo skandiranje njegovog imena. Čovjek pravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, progona, ubistava, terora nad Sarajevom i drugih zločina još jednom je na fudbalskom stadionu predstavljen kao nacionalni heroj.

I teško je sve to više predstavljati kao eksces nekoliko navijača. Crvena zvezda je i ranije imala slične scene na tribinama. Krajem augusta, na evropskoj utakmici protiv Viktorije Plzen, njeni navijači razvili su transparent posvećen Mladiću i skandirali njegovo ime, zbog čega je UEFA klub kaznila sa 90.000 eura i zabranila prodaju ulaznica gostujućim navijačima za narednu evropsku utakmicu.

Sramota i na utakmici Partizana

Nekoliko dana kasnije ista matrica viđena je i na tribini Partizana. Na utakmici protiv OFK Beograda pojavio se Mladićev lik uz poruku „Generale, hvala“, a istaknute su i zastave s nazivima ratnih operacija iz Bosne i Hercegovine, među kojima i „Krivaja 95“, operacija povezana s padom Srebrenice u julu 1995. godine.

U Banjoj Luci su navijači Borca, Lešinari, tokom utakmice protiv Vikingura istakli transparent kojim su Mladića nazvali „najvećim braniocem srpskog naroda“. Veličanje se nije zaustavilo ni na prostoru bivše Jugoslavije, pa je dio navijača Sparte Prag na češkom derbiju razvio transparent „RIP GENERAL“ uz zastavu Srbije.

Kad se sve te slike stave jedna pored druge, teško je govoriti o slučajnosti. Mladić u dijelu srpskog društva očigledno nije samo čovjek iz prošlosti niti kontroverzna historijska figura, nego simbol oko kojeg se i danas gradi određena predstava patriotizma, junaštva i nacionalnog identiteta.

A onda se vrijedi vratiti samo nekoliko mjeseci unazad.

Bosna i Hercegovina je ovog ljeta igrala Svjetsko prvenstvo u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Meksiku. Hiljade naših ljudi iz dijaspore putovale su kilometrima da gledaju reprezentaciju. U gradovima u kojima je igrala BiH pojavljivale su se plave i žute zastave, dresovi, porodice s djecom, pjesma i navijanje.

I bh. navijači privukli su pažnju stranih medija, ali na potpuno drugačiji način.

Lijepa slika Bosne

Niko od njih nije svijet upoznavao s imenima ratnih komandanata. Nisu se razvijale koreografije posvećene ljudima osuđenim za ratne zločine, nisu se na tribinama slavile vojne operacije, osvajanja teritorija ili progoni. Kada je Bosna i Hercegovina nakon pobjede nad Katarom izborila plasman u drugi krug Svjetskog prvenstva, stadionom su se orili Halidovi „Ljiljani“.

Dubiozina pjesma „I am from Bosnia, take me to America“ pretvorila se u svojevrsnu neslužbenu himnu bh. navijača. Strani mediji pisali su o atmosferi koju su Bosanci i Hercegovci donijeli na ulice američkih gradova, o pjesmi koja je povezivala navijače i energiji koja je pratila reprezentaciju.

Pred utakmicu sa Sjedinjenim Američkim Državama bh. i američki navijači zajedno su se okupljali, fotografirali, pili, šalili i pjevali. Kamere su zabilježile Bosance i Hercegovce kako se druže s Amerikancima obučenim kao George Washington i Abraham Lincoln, dok je jedan američki navijač govorio kako ga je upravo atmosfera koju su bh. navijači napravili na prethodnim utakmicama navela da dođe i na susret protiv BiH.

Tu se, možda jasnije nego u stotinama političkih govora, vidi razlika između dva vrijednosna obrasca.

Patriotizam se može pokazivati tako što voliš svoju zemlju, putuješ za njenom reprezentacijom, mašeš zastavom, pjevaš i raduješ se s ljudima koje nikada prije nisi vidio. Možeš izgubiti utakmicu, čestitati protivniku i otići s njegovim navijačima na pivo, jer sport na kraju i jeste zamišljen kao prostor takmičenja, emocije i zajedništva.

Stadion kao pozornica društva

Ali postoji i druga vrsta „patriotizma“, ona u kojoj se nacionalni ponos gradi oko ljudi čije su biografije završile u presudama međunarodnih sudova, oko ratnih operacija nakon kojih su ostajale masovne grobnice i oko komandanta vojske pod čijom je opsadom Sarajevo godinama granatirano i snajperisano.

U tome više nema mnogo veze s fudbalom. Stadion je samo pozornica na kojoj se jasno vidi šta jedno društvo slavi, koje ljude pretvara u uzore i kakvu verziju prošlosti želi prenijeti novim generacijama.

Zato slike iz Amerike i slike koje posljednjih dana stižu iz Beograda i Banje Luke ne govore samo o različitim navijačkim kulturama. One govore o tome na kojim se vrijednostima gradi osjećaj pripadnosti i šta se u jednom društvu smatra razlogom za ponos.

A kada jedni svoju zemlju predstavljaju pjesmom, zastavama i druženjem, dok drugi svoju ljubav prema naciji dokazuju veličanjem čovjeka osuđenog za genocid, razlika odavno više nije samo sportska.

Razlika je civilizacijska.