Skoro četiri decenije prisustva na sceni, bez kalkulacija i bez oslanjanja na prečice, učinile su Izudina Bajrovića jednim od najprepoznatljivijih i najrespektovanijih glumaca u Bosni i Hercegovini. Njegov profesionalni put obilježen je snažnim teatarskim i filmskim ulogama, tihim, ali postojanim autoritetom i dosljednošću umjetnosti. Dugogodišnji član Narodnog pozorišta Sarajevo, Bajrović je generacijama publike ostao simbol glumačke ozbiljnosti i predanosti pozivu.

U razgovoru za “Dnevni avaz” govori o četrdeset godina karijere, odnosu prema Bosni i Hercegovini, izazovima savremene umjetničke scene, ali i o posebnoj emociji koju nosi činjenica da njegov sin Dino korača istim putem.

Pobjede i porazi

Iza Vas su skoro četiri decenije bogate karijere – kada danas pogledate unazad, šta smatrate svojom najvećom profesionalnom pobjedom?

– Četrdeset godina jeste dug period, ali je to mjera i za dužinu puta koji je pređen za tolike godine, a koji je bio dug. Svega je na tom putu bilo: uspona i nizbrdica, oštrih i blažih krivina, pa i poneka ravna dionica. Ne volim u svom poslu govoriti o pobjedama i porazima, jer nije ni rat ni sport, ali ako postoji neki uspjeh, onda bi to bila činjenica da sam taj put prešao sam i da me niko nije pridržavao. Noge jesu malo umorne, ali još me, kako-tako, nose.

Narodno pozorište Sarajevo je Vaša umjetnička kuća dugo godina. Šta Vam lično znači ta institucija i koliko je oblikovala Vaš identitet kao glumca?

– Svakako da osjećam povezanost s tom ustanovom. Bilo je tu divnih kolega i koleginica, uz koje sam učio i sazrijevao. Tamo sam bio i početnik, tzv. mladi glumac, a sad sam jedan od najstarijih, ako ne i najstariji. Kako sam se ja mijenjao kao čovjek i kao glumac, tako je i pozorište doživljavalo razne promjene, ali i dalje služi svrsi, i to je najvažnije.

Često ste igrali u projektima koji duboko govore o Bosni i Hercegovini i njenom društvu. Kako Vi danas vidite Bosnu i Hercegovinu – kao umjetnik, ali i kao čovjek?

– Bosnu se uvijek guralo u stranu i na nju se gledalo više kao na teritoriju i plijen nego kao na subjekt, kao na ravnopravnog partnera. Kao što je u bivšoj državi izgrađen autoput Bratstva i jedinstva, koji je spojio dva centra i koji je išao tik uz Bosnu, ali nigdje nije ušao u nju, tako je i danas Bosna malo „sa strane“. Ne dozvoljava joj se da postane „faktor“. Kao umjetnik, Bosnu doživljavam kao snažnu inspiraciju, a kao čovjek osjećam tugu zbog silne nesreće koja Bosnu prati i zbog koje Bosna pati. Je li i do nas? Jeste. Mogli smo i više i jače, ali išli smo putem konformizma kad je trebalo zasukati rukave i raditi.

Glumac pravi uloge

Koliko je teško ostati vjeran umjetnosti i kvalitetu u vremenu kada dominiraju komercijalni i brzi projekti?

– Mislim, ili se bar nadam, da jedno ne poništava drugo, da ima mjesta i za komercijalno i za ono što je neprolazno, u smislu vrijednosti. Svako nek’ bira šta mu je draže, bitno je da postoji ponuda.

Publika Vas pamti po snažnim, autoritativnim i emotivnim ulogama. Koliko Vas svaka nova uloga mijenja privatno?

– Tačno je da glumac pravi uloge, ali je također tačno da i te uloge grade nas. Otvaraju nam vrata za koja nismo pretpostavljali ni da postoje, omogućavaju nam da počnemo sebe doživljavati kritički, te da u sebi, a ne samo u drugima, otkrivamo ono što nije dobro, što nas čini manje savršenim u svojim očima nego što bismo mi to željeli.

Da li ste kroz karijeru imali trenutke kada ste željeli odustati i šta Vas je vraćalo glumi?

– Živ sam čovjek (još uvijek) i, naravno, prolazio sam i prolazim kroz razne krize s kojima sam se nosio kako sam znao – nekad uspješnije, nekad manje uspješno. Ne mislim da sam nekad poželio baš odustati, ali da sam se hiljadu puta pokajao što sam i počeo – to da.

Kada biste morali u jednoj rečenici opisati šta za Vas znači gluma, kako bi ta rečenica glasila?

– To bi značilo da bih trebao izvaliti neku frazu, smisliti svoju ili ukrasti nečiju tuđu, a to neću. Možda mogu reći da sam osjetio par puta kako sam bio blizu da otkrijem suštinu same glume, ali samo sam bio blizu.

U istom kadru sa sinom

Vaš sin Dino krenuo je Vašim stopama. Koliko ste ponosni na njegov put i kakav je osjećaj dijeliti isti poziv s vlastitim djetetom?

– Dino hrabro korača svojim putem i ja mu na njegovom putu želim svaku sreću. Želim mu da nađe više radosti nego gorčine u poslu za koji se opredijelio. Sad mi je, naravno, važnije kako ide njemu nego meni, a lijepo je kada se ponekad sretnemo na sceni ili u kadru.