Povodom izjave ministra finansija i trezora BiH Srđana Amidžića da bi bošnjačke političare „odveo u crkvu“, jer ih, kako je rekao, „u džamijama ne uče šta je mržnja“, želim kazati vrlo jasno: nikome se nikada ne pravdam, a najmanje kada je riječ o tome ko sam, u šta vjerujem i kako se odnosim prema drugim ljudima. Ja ne mrzim nikoga.
Kao ministar za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, moja obaveza je da poštujem svakog čovjeka, svaku vjeru i svaku vjersku zajednicu. To nije pitanje politike, nego osnovne ljudske pristojnosti i odgovornosti funkcije koju obavljam.
I upravo zato podsjećam na činjenice.Bio sam u Crkvi svetih Petra i Pavla u Kaknju, kada sam zajedno sa mu
ftijom Nedžadom ef. Grabusom posjetio župnika Žarka Vujicu nakon napada na njega. Tada sam jasno osudio napad i poručio da vjerski službenici i vjerski objekti moraju biti zaštićeni.
Bio sam u pravoslavnom hramu Vavedenja Presvete Bogorodice u Osječanima kod Doboja, gdje smo razgovarali o obnovi parohijskog doma i podršci projektima važnim za lokalnu zajednicu.
Nedavno sam posjetio i Saborni hram Svete Trojice u Mostaru, gdje sam razgovarao sa predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i srpske povratničke zajednice. Tada sam rekao da obnova vjerskih objekata nije samo pitanje građevinskih radova, nego pitanje prava, dostojanstva i opstanka ljudi koji su se vratili svojim domovima.
Bio sam i u Vatikanu, gdje sam razgovarao sa papom Franjom, a 2026. godine prisustvovao sam audijenciji kod pape Lava XIV.
Govorio sam o miru, zajedništvu, međusobnom poštovanju, međureligijskom dijalogu i potrebi da Bosna i Hercegovina bude zemlja u kojoj će svako imati pravo na svoje ime, vjeru i identitet.
Zato mi zaista nije jasno kome bih ja to trebao dokazivati da poštujem crkve, džamije i sve ljude koji u njima traže mir i vjeru. Ne ulazim u tuđe bogomolje da bih nekome dokazivao da sam bolji vjernik ili bolji čovjek. Ulazim kao čovjek koji poštuje tuđe pravo da bude ono što jeste.
I još nešto želim reći.
Ako imam osjećaj da me neko mrzi, ja s takvim čovjekom ne bih mogao raditi. Ne zato što ga mrzim, nego zato što bez međusobnog poštovanja nema ni iskrenog razgovora, ni saradnje, ni rezultata. Bosna i Hercegovina nam je svima dovoljno teška da bismo je dodatno opterećivali pričama o tome ko koga mrzi i ko će koga gdje voditi.
Ja ću i dalje ići tamo gdje treba otići, u džamiju, crkvu, manastir, među povratnike, među ljude kojima je potrebna pomoć i tamo gdje se brane ljudska prava. Jer moj posao nije da ljude dijelim. Moj posao je da ih štitim.
