Ljetno računanje vremena započelo je noću između subote i nedjelje, kada su kazaljke na satu pomaknute s 2 na 3 sata ujutro.
To je značilo jedan sat kraćeg sna, što može imati brojne posljedice po organizam.
Glavni problem pri promjeni vremena je narušavanje cirkadijalnog ritma, unutrašnjeg biološkog sata koji kontrolira spavanje, budnost, hormone i druge tjelesne funkcije.
Izmjena svjetla i tame
Taj ritam ovisi o izmjeni svjetla i tame, pa nagla promjena vremena dovodi do nesklada između tijela i okoline, a jedna od najčešćih posljedica je manjak sna.
Nedostatak sna može utjecati na koncentraciju, pažnju i raspoloženje. Pomicanje sata također može poremetiti hormone poput melatonina i serotonina, koji reguliraju spavanje i emocionalno stanje.
U zapadnoj Evropi pomicanje sata uvedeno je početkom 1970. godina s ciljem produženja dana, štednje energije, povećanja produktivnosti, bolje prilagodbe ljudi i efikasnijeg radnog dana.
Postoje različite verzije o nastanku ljetnog računanja vremena, a često se spominje inicijativa Benjamin Franklin, iako to nije potpuno tačno.
Duži ljetni dani
Franklin je u satiričnom pismu časopisu “The Journal Of Paris” predložio da bi grad mogao uštedjeti 64 miliona za svijeće i vosak ako bi građani pratili sunce pri ustajanju.
Iako je ideja postojala, ljetno računanje vremena nije se razvilo više od jednog stoljeća.
Kasnije je britanski građevinar Vilijam Vile (William Willett) lobirao u parlamentu za pomicanje vremena u aprilu i septembru kako bi iskoristio duže ljetne dane, ali bez uspjeha.
Prvi grad koji je uveo ljetno računanje vremena bio je kanadski Thunder Bay 1908. godine, dok je prva zemlja koja je službeno uvela ovu praksu bila Njemačka 1916. godine.
