Evropska unija razmatra promjene načina odlučivanja koje bi mogle olakšati proces proširenja na zapadni Balkan, ali takve promjene ne bi uklonile obaveze koje države kandidati moraju ispuniti.

Jedna od mogućnosti o kojoj se razgovara jeste šira primjena odlučivanja kvalificiranom većinom, čime bi se u pojedinim fazama pregovora smanjila mogućnost da jedna država članica blokira napredak kandidata zbog bilateralnih sporova ili vlastitih političkih interesa.

Evropska komisija priprema detaljnu analizu politika i reformi potrebnih kako bi EU mogla efikasno funkcionirati s većim brojem članica.

Iz Komisije navode da proširenje zahtijeva pripremu i država kandidata i same Unije.

Manje prostora za blokade

Evropska komisija je još 2024. godine kao jednu od mogućnosti za efikasnije odlučivanje navela korištenje postojećih odredbi evropskih ugovora koje omogućavaju prelazak s jednoglasnosti na kvalificiranu većinu u određenim oblastima.

Rasprava je dobila dodatni značaj zbog približavanja pojedinih kandidata članstvu. Istovremeno se razmatraju i mehanizmi kojima bi se smanjio rizik da buduće članice nakon pristupanja blokiraju odluke EU ili nazaduju u oblasti vladavine prava.

Berta Lopez Domeneč (Berta López Domènech), analitičarka Evropskog centra za politiku (European Policy Centre – EPC), upozorava da treba razlikovati eventualno ukidanje jednoglasnosti u pojedinim fazama pristupnih pregovora od šire reforme odlučivanja u Vijeću EU.

Za države zapadnog Balkana ta razlika mogla bi biti posebno važna.

Ukoliko bi se jednoglasnost ukinula u pojedinim međufazama pregovora, smanjio bi se broj situacija u kojima bi pojedina država članica mogla koristiti veto zbog bilateralnih sporova ili vlastitih političkih interesa.

Kao primjere navodi sporove Bugarske i Sjeverne Makedonije te Hrvatske i Crne Gore, kao i ranije blokade Mađarske prema Ukrajini.

Prema njenim riječima, prelazak na kvalificiranu većinu, naprimjer prilikom otvaranja klastera ili zatvaranja pregovaračkih poglavlja, znatno bi smanjio mogućnost takvih blokada.

To bi značilo da kandidat koji ispuni kriterije u određenoj oblasti ne bi tako lako mogao ostati zaustavljen zbog pitanja koja nisu direktno povezana s evropskim zakonodavstvom ili njegovim reformskim rezultatima.

BiH i dalje mora reformirati sistem

Jednoglasnost bi, međutim, ostala potrebna za konačnu odluku o prijemu nove članice. Zbog toga nijedna od mogućih promjena ne bi državama kandidatima automatski garantirala članstvo.

Za Bosnu i Hercegovinu takav model mogao bi ukloniti dio prepreka koje nisu direktno povezane s ispunjavanjem kriterija za članstvo. Ne bi, međutim, riješio probleme povezane s funkcioniranjem domaćih institucija i provođenjem potrebnih reformi.

– To nije čarobno rješenje. Glavni izazovi proširenja nisu proceduralni nego politički – upozorila je Lopez Domeneč.

Bez obzira na način glasanja unutar EU, države kandidati morat će provoditi reforme u oblasti vladavine prava, demokratskih institucija i usklađivanja sa pravnom tekovinom Evropske unije.

Kada je riječ o BiH, njen evropski put i dalje je usporen institucionalnim problemima i političkim neslaganjima oko provođenja potrebnih reformi.

To se vidi i na primjeru Plana rasta za zapadni Balkan. Evropska komisija odobrila je Reformsku agendu BiH, a zemlji je indikativno namijenjeno do 976,6 miliona eura grantova i povoljnih kredita.

Međutim, isplata može početi tek nakon stupanja na snagu odgovarajućih sporazuma i ispunjavanja predviđenih uvjeta.

Na aktuelnoj listi odluka o isplatama Evropske komisije nalaze se Albanija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija i Srbija, dok za BiH još nije evidentirana odluka o prvoj isplati.

Zato bi za BiH eventualna promjena načina odlučivanja u EU prije svega značila da, nakon ispunjavanja vlastitih obaveza, njen napredak bude manje izložen mogućnosti veta pojedinačne članice zbog razloga koji nisu povezani s kriterijima za pristupanje.

Zaštita nakon članstva

Drugi dio reforme odnosi se na pitanje šta se dešava nakon što država postane članica EU.

Dosadašnja proširenja pokazala su da reforme provedene prije pristupanja ne moraju nužno ostati trajne. Kao primjeri navode se problemi s vladavinom prava koji su se nakon ulaska u EU pojavili u Mađarskoj i Poljskoj.

Zbog toga se razmatra mogućnost da budući pristupni ugovori sadrže snažnije zaštitne mehanizme.

Među prijedlozima su privremena ograničenja glasačkih prava novih članica u oblastima u kojima je potrebna jednoglasnost, kao i jačanje mehanizama kojima bi EU mogla reagirati u slučaju narušavanja temeljnih vrijednosti.

Nacrt Evropske komisije predviđa mogućnost da nove članice preuzmu privremenu političku obavezu da neće blokirati odluke za koje je potreban konsenzus. Razmatra se i mehanizam kojim bi određena prava nove članice mogla biti suspendirana kvalificiranom većinom.

Lopez Domeneč smatra da bi takve garancije mogle ublažiti zabrinutost sadašnjih članica, ali upozorava da ne bi trebale dovesti do stvaranja različitih kategorija članstva u EU.

Prema njenim riječima, zaštitni mehanizmi trebali bi se aktivirati u slučaju kršenja pravila ili nazadovanja, a idealno bi bilo da se odnose i na postojeće članice.

U slučaju Bosne i Hercegovine, takvi mehanizmi ne bi smanjili zahtjeve koji se postavljaju pred zemlju prije članstva.

Njihova svrha bila bi osigurati da reforme provedene radi ispunjavanja kriterija za članstvo opstanu i nakon ulaska u EU, a ne da zamijene reforme u oblasti vladavine prava i demokratskih institucija.

EU priprema novu fazu

Činjenica da Evropska unija razmatra kako bi njene institucije i sistem odlučivanja funkcionirali s većim brojem članica pokazuje da je proširenje ponovo važno pitanje i iz institucionalne perspektive EU.

Evropska komisija je još 2024. godine navela da perspektiva proširenja daje novu hitnost raspravi o institucionalnim reformama te da se Unija mora pripremati za buduće proširenje u oblastima vrijednosti, politika, budžeta i upravljanja.

Ipak, iz toga ne treba zaključivati da će prijem novih članica automatski biti brži.

Među državama članicama postoje značajne razlike u stavovima. Dio njih podržava širu primjenu kvalificirane većine, dok druge žele zadržati jednoglasnost.

Razlike postoje i oko pitanja treba li EU prvo reformirati vlastiti sistem prije narednog proširenja ili se prijem novih članica može odvijati paralelno s unutrašnjim promjenama.

Za BiH bi eventualna reforma odlučivanja mogla značiti manje mogućnosti za političke blokade tokom pregovora, ali bi osnovni uvjet ostao isti – zemlja mora sama provesti potrebne reforme.

Upravo bi paralelni proces, odnosno reformiranje država kandidata i istovremena reforma Evropske unije, mogao obilježiti narednu fazu proširenja.