Kad nastupi juli, a ne mogu to da objasnim, trudim se da budem jak, ali kako koji dan prolazi emocije nadjačavaju insana, kazao je za “Avaz” Srebreničanin Sadik Selimović, preživjela žrtva genocida, danas istražitelj Instituta za nestale osobe, koji je svoj život posvetio traženju nestalih. Do sada je u kabure u potočarskoj Dolini bijelih nišana spustio posmrtne ostatke oca Bajre, braće Hajrudina, Hasana i Sabahudina. Rodbinu s očeve i majčine strane, koja je ubijena u genocidu, ne uspijeva ni prebrojati.

Sve se pomiješa

– Emocije me počnu savladavati 5. jula, na dan kad su prve granate pale na Srebrenicu. Tad sam obuo čizme i kao pripadnik ARBiH izašao na Zeleni Jadar da branim grad. Tri-četiri dana ništa nisam jeo. Devetog jula u popodnevnim satima sam ranjen, a sad se potrefilo da pratim tijela tih mojih jarana. Taj dan nekako mi je najteži, teži od 11. jula, kad dženaza bude. Sve mi se pomiješa, pa kad dođem u Potočare ne mogu da stojim na nogama – kaže Selimović za “Avaz”.

Nakon ranjavanja i pokušaja da ga se transportuje prema slobodnoj teritoriji, Sadik je vraćen u Bratunac, te završio u logoru Batković, odakle je razmijenjen krajem septembra 1995. Tri godine kasnije počeo je tragati za nestalim sugrađanima, a u međuvremenu je ugasla i zadnja nada da ih još ima živih. Do sada je pronašao desetine grobnica s hiljadama žrtava od Bosanske krajine do Podrinja i Srebrenice. Samo na Kameničkom brdu na „putu smrti“ bio je više od 60 puta, kako bi preuzeo posmrtne ostatke. Od prve kolektivne dženaze nakon osnivanja Memorijalnog centra do danas sve tabute je iz Visokog pratio do Potočara, gdje je do sada ukopano 6.765 žrtava genocida.

– Znam koga vozim iza, pa kad prolazim pored Kasabe, Glogove, Kravice, neko ime koje je na kamionu znaš da je bio tu, jer si ga našao. Znaš u kojoj grobnici su mu kosti bile. S Amorom Mašovićem, Muhamedom, Samirom i Kemom vozačem, koji mi je umro prije tri godine, svako tijelo sam dopratio iz Visokog. U Nadzornom sam odboru, pa nadgledam kopanje mezara, opremanje tijela … a bilo je dženaza i po 800 ljudi. Ne znam ni koliko smo do sada reekshumacija uradili. Ove godine ih imamo 89, da pronađene kosti dodamo ranije ukopanim. Imamo jedno tijelo koje treći put vadimo, a tri drugi put. To je najteži dio mog posla, ti susreti s članovima porodica i preživljavanje svega zajedno s njima – priča nam Selimović.

Bila u trudnoći

Ne zna koliko još može izdržati, jer sve što je doživio i vidio ostavlja posljedice i na njegovo zdravlje, ali zna da će mu biti teže kad prestane da radi ovaj težak, odgovoran i važan posao. Na san mu dolaze prizori masovnih grobnica, posebno Suhe kod Bratunca, gdje je 2005. godine ekshumirano 38 žrtava, uglavnom majki s djecom.

– Nakon Suhe svi smo otišli u ofsajd, kad smo vidjeli tu djecu s majkama. Nekoliko puta mi je na san dolazila obdukcija tijela rahmetli Zekire Begić, koja je bila u devetom mjesecu trudnoće. Nekad mi dođe ta slika kad doktor vadi bebu. Dođe mi na san često, kad treba da idem na neku lokaciju da kopam, sanjam kako bager nalazi kosti – kaže Sadik Selimović.

Rezolucija UN-a je jedna velika pobjeda

Uprkos svemu, ostaje satisfakcija da je svojim radom doprinio otkrivanju istine, kažnjavanju zločinaca, te da najteži period naše historije ostaje trajno dokumentiran.

– Negatorima genocida uvijek kažem: „Bujrum, eno vam Instituta, eno vam nišana. Idemo od mezara do mezara, imamo dokumente i DNK“. Rezolucija UN-a je jedna velika pobjeda. Ako sam ikad išta u životu ambasadoru Lagumdžiji zamjer’o i kritikov’o ga, ovim je sve opr’o – dodaje za kraj Selimović.