Srbija i BiH poslije Vučića: SVE JE ISTO SAMO NJEGA NEMA

Piše: Damir Rastoder

Postizborne prilike u Srbiji kod nas se prate kao da se dešavaju na Baščaršiji. I to je razumljivo imajući u vidu dosadašnji, uglavnom, negativan i destabilizirajući uticaj Beograda na situaciju u BiH.

Kao da čekamo nekog demokratskog mesiju koji će se pojaviti i bosanskim Srbima jednostavno poručiti da je njihov glavni grad Sarajevo.

I tako od izbora do izbora.

Od lošeg ka gorem.

Što veća očekivanja, to veća i razočaranja.

Uglavnom, u svemu smo skloni pretjerivanjima i naročito krajnostima.

Što je najgore, to se posebno odnosi na političare i intelektualce koji bi morali u svojim analizama biti sadržajni i duboki, a ne površni i plitki.

I sada, povodom rezultata izbora u Srbiji, imamo dvije krajnosti.

Jedna kaže da „umjesto Vučića dobili smo Vučiće“, a druga da će „studenti demokratizirati i promijeniti Srbiju“.

Iza ovoga ide svakako i očekivanje da će se distancirati od Dodika, normalizirati odnose sa Sarajevom, a da će i Sandžak „procvjetati“.

Krasno!

Samo da je još i realno.

No, vratimo se za trenutak prvoj krajnosti.

Srbija nakon izbora sigurno nije dobila nove Vučiće. Jer je to i praktično i teorijski nemoguće.

Nijedan lider u novijoj historiji te nesretne zemlje nije imao toliku moć kao dosadašnji predsjednik Srbije.

Čak ni Milošević.

Vučić je imao sve što i Milošević, plus i otvorenu međunarodnu podršku.

Srbija je devedesetih bila izolirana i ekonomski devastirana zemlja, a za Vučićeva vakta je bila glavni partner među zemljama regije i Briselu i Vašingtonu i Moskvi.

Takvu koncentraciju vlasti, uz, za njega povoljne međunarodne prilike, teško da će bilo ko imati, čak i da hoće i želi.

Osim toga, Vučiću se na ovim izborima nije suprotstavio neki harizmatični politički lider koji bi uskočio na njegovo mjesto i preuzeo kompletnu vlast.

Mi zapravo još i ne znamo ko je pobijedio Vučića, odnosno nije nam poznato nijedno ime nekog studenta ili studenata.

Ono što možemo da vidimo ili naslutimo jeste da postoje neki studentski plenumi koji navodno donose sve odluke i sada postoje poslanici u skupštini koje smo mogli da vidimo i čujemo.

A zapravo, niti smo šta imali da vidimo, a još manje čujemo.

Prije će Ramo Isak postati član Evropskog parlamenta nego što će neko od lica koja smo gledali u srbijanskom parlamentu postati politički lider.

Jednostavno, takva politička potkapacitiranost isključuje bilo kakvu mogućnost da budete „novi Vučić“.

Ne zbog toga što je Vučić genije, već zato što su drugi nedorasli da budu čak i narodni poslanici, a kamoli autoritativne političke ličnosti.

Uz ogradu da je to zaključak na osnovu onoga što je moglo da se putem medija prati i na osnovu diskusija u parlamentu.

Možda „izroni“ neko novo lice koje će nas iznenaditi i demantirati, ali ovo za sada ne daje apsolutno nikakvu nadu.

Pod pretpostavkom i da se pojavi takva ličnost, koja ima ambiciju i kapacitete da zamijeni Vučića, opet je teško da se ponovi ovo što je bilo u proteklih 14 godina u Srbiji.

Skoro je nemoguće pronaći osobu sličnih karakternih, psiholoških, emocionalnih nedostataka kao što je to bilo vidljivo kod Vučića.

Emocionalno nestabilan, a energetski ubitačan. Ambicija neograničena, a mogućnosti svake vrste limitirane. Kompleksi izviru sa svih strana, baš kao i podanički mentalitet ljudi koje je birao za svoje saradnike.

Na koncu, njega nisu pobijedili studenti, već njegov karakter.

Cijelu političku karijeru gradio je na mržnji prema drugom i drugačijem, da bi i sam postao objektom te mržnje.

Koja ga je i srušila s vlasti.

Toliko se smučio ljudima da više nije bilo važno ko dolazi poslije njega, već samo da on ode i da ga više ne gledaju.

Zbog svega toga je i nemoguće da se nakon njega, bar sada, pojave novi Vučići.

Druga krajnost je još opasnija.

I mnogo gluplja.

Ne zna se šta je tragičnije, kad je izgovaraju političari s iskustvom ili intelektualci s titulama.

Može li Srbija uopšte da bude puno drugačija od ove vučićevske?

Na pojavnoj ravni – može!

Percepcija, takođe, može biti izmijenjena.

Izlog može biti ljepši i uglađeniji.

Ono što je u radnji je manje-više ista roba u drugom pakovanju.

Uostalom, od uvođenja višestranačja (1990) do danas, Srbija je dva puta birala autokrate i nacionaliste za lidere koji su zajedno vladali 24 godine (Milošević 10, Vučić 14).

A i tada, kada je oboren Milošević, pobijedio ga je nacionalista Koštunica.

Da se ne lažemo.

Dakle, u takvom društvenom ambijentu u kojem dominiraju nacionalizam, antimodernizam, antiindividualizam, antizapadnjaštvo, teško je da mogu da izrastaju generacije koje baštine demokratske i građanske vrijednosti.

Zato su i očekivanja od studentskog pokreta nerealna, naivna i utopistička.

Tačno je da se radi o dosta heterogenoj ideološkoj strukturi, ali s preovlađujućim desničarskim elementima, jer je to realni odraz stanja u društvu.

Naprosto, to je slika i prilika današnje Srbije.

I to se neće promijeniti, ma koliko mi ovdje priželjkivali.

Promijenit će se možda prioriteti.

Nova vlast će se više baviti sobom i sređivanjem stanja u vlastitom dvorištu nego susjedima i međunarodnom politikom.

Dodik neće boraviti više u Beogradu nego u Banjoj Luci, bar na početku mandata.

Vjerovatno neće biti ni zapaljivih izjava prema Sarajevu, ali ni kritika prema Banjoj Luci.

Pozivat će Bošnjake na pomirenje, ali će imati potrebu da dokažu, kao što im u programu piše, da će razvijati specijalne i paralelne veze sa Rs.

Baš kao i Vučić što je govorio i radio.

Drugim riječima, niti će biti velikog otklona od prethodne politike prema BiH i Rs, niti ga može biti u ovakvom nacionalističkom ambijentu.

A taj se ambijent neće promijeniti ni sada sa studentima, a vrlo vjerovatno ni sa onima koji dođu poslije njih.

U Srbiji ne postoji ni minimalna naznaka neke relevantne političke snage koja bi mogla da napravi diskontinuitet s dosadašnjom nacionalističkom politikom.

Bar tako izgleda odavde iz Sarajeva.

Žao mi je ako s ovim nekima rušim Snješka.

✖